Srednja škola Antun Matijašević - Karamaneo
Lokacija
Ul. Viški Boj 9, 21480, Vis
Nakon Drugog svjetskog rata stanovništvo Visa bilo je u stalnom opadanju. Otok, koji je početkom 20. stoljeća imao oko 10 000 stanovnika, polako su pustošile nesretne ekonomske prilike, a osobito loša politika vlasti koja je nastojala poljoprivrednike stjerati u kolektivne zadruge i time uništiti samostalna seljačka gospodarstva. Sela su opustjela i zatvorene su seoske škole kojih je nekad bilo čak šest. Ostale su samo osnovne škole u Visu i Komiži nakon kojih je bilo potrebno otići s otoka kako bi se nastavilo školovanje.
U namjeri da zaustave eroziju stanovništva, Skupština općine Vis donijela je odluku o osnivanju srednje škole na Visu. U to doba predsjednik općine Vis bio je Miće Žitko, a predsjednik Izvršnog vijeća Andrija Šimić. Na sastanak su pozvali prof. Vida Biličića, prof. Franu Repanića i prof. Joška Božanića te je pokrenut proces osnivanja škole.
Škola je osnovana 1975. godine pod nazivom Opća srednja škola, pružala je dvogodišnje obrazovanje općeg usmjerenja, a sjedište joj je bilo u zgradi Osnovne škole „Maršal Tito“ u Visu. Svečano otvaranje bilo je 14. rujna 1975. godine, a prvi v.d. ravnatelja bio je Frane Repanić.
Prva generacija od 14 učenika završila je ovu školu 1977. godine, a kako je tada na Visu bila samo opća srednja škola u trajanju od dvije godine, i oni su bili primorani nastaviti školovanje u drugim srednjoškolskim centrima, uglavnom u Splitu.
Škola je 27. svibnja 1981. godine promijenila naziv u Centar za odgoj i usmjereno obrazovanje „Vis“ koji je započeo s radom 7. rujna iste godine s upisana tri razreda, a njegovo završavanje omogućavalo je stjecanje srednje stručne spreme.
Ime, koje danas nosi, škola je dobila na prijedlog don Andrije Vojka Mardešića, viškog svećenika koji je čitavog života marljivo radio na očuvanju baštine i trudio se da mnoge stvari, koje su gradile povijest ovog otoka, budu zabilježene i nezaboravljene. Bio je, između ostalog, i vanjski suradnik naše škole u kojoj je čitavo desetljeće predavao latinski jezik. Upravo on je iz zaborava izvukao ime, lik i djelo Antuna Matijaševića Karamanea (1658. – 1721.), viškog svećenika, doktora crkvenog i građanskog prava, povjesničara i književnika koji je itekako zaslužan za procvat školstva na našem otoku. Poduže i većini nepoznato ime u početku je mnogima bilo neobično i teško pamtljivo, ali je danas jedan od zaštitnih znakova naše škole, a don Vojko je uspio u svom naumu: Karamaneo je dobio mjesto koje u povijesti otoka i zaslužuje. Od 12. studenog 1992. godine škola nosi ime Srednja škola „Antun Matijašević Karamaneo“.
Tijekom svog postojanja škola je mijenjala zanimanja i struke prema potrebama otoka i željama samih učenika i njihovih roditelja, ali i prema mogućnostima koje im je davalo Ministarstvo. Tako su do danas u školi bili otvoreni sljedeći smjerovi: kuhar, konobar, servir, pomoćni kuhinjski radnik, prodavač, komercijalist, ekonomist, turističko-hotelijerski komercijalist, hotelijersko-turistički tehničar, poljoprivredni tehničar, automehaničar, vodo i plinoinstalater, elektromehaničar, elektromonter, elektroinstalater, brodomehaničar, vodoinstalater i opća gimnazija.
Od 1991. godine, kada je ukinuta tzv. „Šuvarova škola“ i vraćen sustav u kojem najviše mjesto zauzima gimnazija, škola nastoji i uspijeva svake školske godine oformiti gimnazijski razred kako bi se održao visoki nivo obrazovanja na otoku s pretpostavkom da će završeni gimnazijalci postati akademski građani, što uglavnom i biva tako: naši gimnazijalci vrlo uspješno završavaju upisane fakultete, ali se, nažalost, mali broj njih vraća na otok.
Isto tako škola nastoji svake godine otvoriti jedno kombinirano odjeljenje kuhara i konobara jer je ugostiteljstvo grana potrebna otoku. U školi postoji kuhinja u kojoj učenici odrađuju praksu u sklopu koje su do nedavno pripremali i „marende“ za učenike i djelatnike škole tako da su svi mogli uživati blagodatima te kuhinje i umijeću naših kuhara, konobara i njihovih profesora.
Otvaranje trećeg smjera koji škola, uz obaveznu gimnaziju i kuhare/konobare, otvara svake školske godine, ovisi o željama budućih prvaša koje je, dakako, potrebno uskladiti s kadrovskim mogućnostima škole budući da smo, kao škola s malim brojem učenika, prisiljeni predmete pokrivati profesorima koji su u školi trenutno zaposleni, bez mogućnosti zapošljavanja novih ljudi. Tako ove školske godine obrazujemo dva razreda turističko-hotelijerskih komercijalista, jedan razred ekonomista i jedan razred hotelijersko-turističkih tehničara.
Od dana osnutka do danas škola nije imala vlastiti prostor. Uvijek je bila sa sjedištem u zgradi Osnovne škole „Vis“, a nekoliko je godina, od 1994. do 2000., imala područni odjel u Komiži u kojem su se obrazovali kuhari i konobari. Ponekad se nastava održavala i u drugim prostorima pa je, recimo, neko vrijeme održavana u obližnjoj zgradi Batarije. Od 2000. godine naovamo nastava se stalno i u cijelosti održava u zgradi Osnovne škole „Vis“ zbog čega je ta zgrada, djelo za koje je arhitekt Neven Šegvić 1965. godine dobio nagradu Republike Hrvatske „Vladimir Nazor“, više puta pregrađivana, čime se uništava njezina izvorna vrijednost. Osim toga, nastava se održava u dvije smjene, a time su itekako oštećene obje škole. Međutim, unatoč mnogim molbama, prostor i sredstva za novu zgradu nikad nisu pronađeni, iako je, recimo, zgrada stare škole, koja se nalazi u neposrednom susjedstvu i bila bi idealna za smještaj srednje škole, prodana privatnom poduzetniku.
Naša škola se ipak, unatoč svim problemima – prostornim, kadrovskim i, onim najtežim, malim brojem djece – uspješno bori za svoj opstanak, toliko nužan ovom, ponekad nam se čini, zaboravljenom otoku. Prostorije su uglavnom dobro opremljene, sve učionice su klimatizirane, imamo solidnu informatičku opremu, kabinete kuharstva, informatike i kemije, školsku knjižnicu i sportsku dvoranu koju dijelimo s osnovnom školom. Profesori su stručno osposobljeni za predmete koje predaju, a u školi vlada radna, ali opuštena atmosfera u kojoj smo mi, profesori, u tim malim razrednim zajednicama učenicima i učitelji i prijatelji.
Ostaje nam se radom, trudom i zalaganjem izboriti za budućnost ove škole i nadati se da se jednom neće i o njoj pisati na način na koji smo pisali o našim seoskim školama – nekad toplim zgradama punima dječjeg smijeha, danas ruševinama koje stoje u tim gotovo pustim mjestima kao bolni podsjetnici na nebrigu za ovaj mali dio kopna sred mora koji se spominje samo na turističkim sajmovima i predizbornim skupovima.
